Rod Pistacia svrstan je u porodicu Anacardiace tj. vonjača ili rujeva a cijela porodica broji samo desetak svojti u hrvatskoj flori. Sam rod Pistacia kod nas je zastupljen sa četiri taksona od kojih jedna nije autohtona već je prisutna kao biljka u uzgoju, svima poznata kao pistacija (Pistacia vera L.) Ostala tri taksona možemo naći na otoku Korčuli i to su: Pistacia lentiscus L. (tršlja), Pistacia terebinthus L. (smrdljika) te Pistacia x saportae Burnat koja je križanac između prve dvije vrste.
Pistacia lentiscus je vazdazeleni grm koji raste u sastavu makije, vrlo otporan na sušu i posolicu a domovina mu je Sredozemlje. Zanimljivo je da se zarezivanjem kore ovog grma dobija mirisava smola koja se naziva mastiks te se koristi u medicini. Najpoznatija je smola sa Chiosa, grčkog otoka gdje se prikupja na tradicionalni način već stoljećima.
Pistacia terebinthus je listopadni grm i do 10 m visok, sa grozdastim cvatovima koji dozrijevaju krajem listopada. Raste u zoni vazdazelenih i listopadnih primorskih šuma i makija, na suhim i stjenovitim staništima. Okus plodova je gorkasto smolast ali jestiv. Kora sadržava tanine te se koristi u kožarskoj industriji a također se nekada destilacijom dobivao terpentin koji je služio u industriji boja. Poznato nam je da se na nekim grmovima pojavljuju crvenkaste „šiške“, tzv. Judini rogači koji nastaju zbog uboda kukaca a nekada su se koristile za dobivanje crvene boje.
Pistacia x saportae Burnat je rijetki križanac između dvije gore spomenute vrste te ga kod nas nalazimo samo u rijetkom broju primjeraka na otoku Krku, Šolti, Visu i Korčuli. Istražuje se upotreba ovog križanca u svrhu poboljšavanja uroda prave pistacije.
